Pronaći pravu mjeru

arhitekt Jordi Badia
razgovarao Fredy Massad
 
 

 

Jordi Badia utemeljio je studio BAAS 1993. Odgovornim radom i odnosom prema arhitekturi studio se nametnuo kao jedno od ključnih imena suvremene katalonske arhitekture. Pomno istraživanje najosnovnijih, ali i najsloženijih arhitektonskih principa: jednostavnosti, trajnosti, kontinuiteta, korisnosti, ljepote, obilježilo je njihovo djelovanje. Badijin nježan i artikuliran izričaj podcrtava navedene kvalitete u najrecentnijim projektima studija BAAS. Karantena je onemogućila da se intervju održi licem u lice, ali neobična svjesnost okolnosti u kojima živimo vjerojatno je doprinijela naglašavanju i ponovnom ukazivanju na važnost ideja o kojima se razgovaralo.
 
ORIS: Karijera ureda BAAS traje već tri desetljeća. Kako biste opisali filozofiju studija i način na koji se razvila i ojačala u tom razdoblju?

JORDI BADIA: Kao i u svakom kreativnom poslu, uvijek je teško opisati što točno radite. Zgodnije je taj zadatak prepustiti nekom drugom, ali nastojat ću istaknuti glavne teme koje me trenutno okupiraju i njihov razvoj. Smatram da se arhitektura tradicionalno definirala prema tri parametra: posvećenosti programu, materijalizaciji i mjestu. Arhitekti su uvijek radili na isti način, započinjali su s onim što se uvijek zvalo forma i funkcija, zatim uključivanjem pojma materijalnosti. Rekao bih da je moj pristup radu drugačiji i, naročito u mojim najnovijim projektima, rane skice prvenstveno su kontekstualne. Mjestom se bave na intenzivan, čak i strateški način. Moja najveća briga trenutno jest pronaći pravu mjeru. Osigurati da se arhitektura prirodno uklopi i da ne bude previše agresivna. Moramo biti svjesni da ne stvaramo autonoman, nezavisan objekt, odvojen od konteksta kojemu pripada, nego da projektiramo poseban djelić određenog krajolika koji bi mogao biti posljednji djelić koji nedostaje da bi taj specifični krajolik dobio smisao i pokazao neke kvalitete koje su do tada bila skrivene. Rekao bih da su neki od tih aspekata prisutni već u Museu Can Framis, a definitivno su primjetni u projektu WRiTV (Šleski sveučilišni radio i TV odjel, Katowice, Poljska), točnije: analiza mjesta, poštivanje duboke složenosti njegovih vrijednosti i popravak, krpanje urbanog tkiva kako bi se sačuvali njegov kontinuitet i jedinstvena atmosfera. Osim konteksta, zanima me i uloga vremena. Želim graditi bezvremensku arhitekturu koja pripada sadašnjem trenutku u kojem živimo, ali koja ujedno može živjeti dugi niz godina pa čak i stoljeća. U tom smislu, mnogo se toga može naučiti od tradicionalne arhitekture. Program zgrade postaje nebitan jer zgrada mora postojati onkraj svoje prvotne namjene, mora funkcionirati i onda kada potreba za ispunjenjem te namjene nestaje, a zamijeni je nova. Ovdje nas tradicionalna arhitektura može podučiti koliko je bitno zadržati neke kompozicijske ili formalne konstante koje ne ovise o programu, ali su usko vezane uz građevinu i mjesto.